Režimska osuda Deklaracije

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam se našao u prilici napisati nekoliko riječi o ovoj, odmah ću reći, uzorno, informativno i više nego pedantno priređenoj knjizi moga katedarskog kolege i prijatelja Marka Samardžije.

Knjiga ima ukupno 332 stranice i sadržava, osim teksta same Deklaracije, 62 teksta u kojima su, najviše u dnevnim novinama (u Vjesniku, Večernjem listu, Borbi, Politici, Oslobođenju, Pobjedi), ali i u drugim tjednim ili mjesečnim publikacijama (npr. u Komunistu, Književnim novinama, Frontu, Vjesniku u srijedu, Studentskom listu, Matici, listu iseljenika Hrvatske), sastavljači i potpisnici Deklaracije žestoko prozivani, napadani, proglašavani gotovo državnim neprijateljima. Među potpisanim tekstovima najviše je onih što su ih napisali političari, ali ima dosta i onih kojima su autori književnici ili proučavatelji književnosti, npr. Tomislav Sabljak, Mirko Božić, Vlatko Pavletić, Nikola Ivanišin, Ante Franić, Franjo Švelec, Jure Kaštelan. Zanimljivo je da je među potpisnicima tih tekstova vrlo malo profesionalnih jezikoslovaca.

Samo su dvojica, i to jedan Srbin iz Hrvatske (Živko Bjelanović) i jedan Crnogorac iz BiH (Jovan Vuković). Eventualno bismo tom popisu mogli dodati i tekst profesora „srpskohrvatskog jezika“ u vojnoj školi Steve Reljića, objavljen u vojnom glasilu Front pod naslovom Nacionalistima i šovinistima smeta sve što je integralno jugoslovensko i socijalističko. U tom tekstu posebno se apostrofira profesor Ljudevit Jonke. Reljić naime piše i ovo: „Upravo u pogledu stručnog aspekta jezika u Armiji sve donedavno sam (u svojstvu profesora za srpskohrvatski jezik u vojnoj školi) kontaktirao sa zagrebačkim profesorom Ljudevitom Jonkeom, jednim od tvoraca Zaključaka Novosadskog jezičnog dogovora i novog pravopisa srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog književnog jezika, a koji je sada, na žalost, jedan od glavnih potpisnika ‘Deklaracije’. Iznevjeren sam i kao bivši učenik koji je vjerovao u naučnu istinu i ideološko-političku naprednost svoga učitelja (diplomirao sam slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojem je predstojnik katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik prof. Jonke), i kao potencijalni suradnik u mogućem poslu usavršavanja jezika u Armiji (stvaranje jedinstvene terminologije, odstranjenje nepotrebnih barbarizama i arhaizama iz vojnog leksikona, usklađenje pravila, propisa i udžbenika sa novim pravopisom i sl.).“

Najava Deklaracije godinu ranije

U kojoj su mjeri pojedini tekstovi koji se objavljuju u ovoj knjizi bili bezobzirno grubi i drastični prema sastavljačima i potpisnicima Deklaracije, dobro će ilustrirati početak teksta izvjesnoga Rade Vujovića objavljena u Borbi pod naslovom Manifestacija snage i jedinstva. On naime piše da su autori Deklaracije i Predloga za razmišljanje s raznih strana dobili zasluženi odgovor jer su „naši ljudi – komunisti i nekomunisti – ove dokumente osudili kao zloćudnu, potajno kovanu, šovinističku diverziju, kao politički prepad iz mraka, kao pokušaj povampirenja one bratoubilačke prošlosti koju smo, zajedno sa okupatorom, počistili vatrenom metlom pre 22 godine“.

Uvrštenim tekstovima u Samardžijinu knjigu prethodi vrlo lijepo sročen prigodni Predgovor Matičina predsjednika Stjepana Damjanovića, a iza njih slijedi Pogovor s podnaslovom Nakon pola stoljeća priređivača Marka Samardžije. Nakon toga slijede Literatura, zatim vrlo koristan i za razumijevanje događanja oko Deklaracije više nego dobrodošao Kronološki pregled važnijih događaja u FNR/SFR Jugoslaviji i NR/SR Hrvatskoj od 1952. do 1967. te napokon Kazalo imena.

Iz Samardžijina informativnog, pedantnog i relevantnim podacima bogata Predgovora posebno bih izdvojio onaj dio u kojem on govori o tome kako je Ljudevit Jonke Deklaraciju zapravo najavio godinu dana prije nego što se pojavila. On naime svoju polemiku s Đorđem Rašovićem, objavljenu u Telegramu u travnju 1966, završava riječima: „Ali s obzirom na to što su naši unitaristi tako uporni te neprestano ponavljaju i nameću svoje slatke, ali štetne teze, […] mislim da je došlo vrijeme da brigu o pravilnom razvijanju književnog jezika kod nas i u javnosti preuzmu Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, Društvo književnika Hrvatske. Meni je, kao što rekoh, već dojadilo i dosadilo da ja to nosim na svojim plećima i da već toliko puta budem izvrgavan uvredama, javnim i zakulisnim, premda ih svojim savjesnim i nesebičnim radom nisam zaslužio.“

Potpora srpskih pisaca

Kad sam pojedine od uvrštenih tekstova ponovo čitao, dio njih i nakon pola stoljeća, neki su od njih dobili i nove dimenzije, bar za mene. To se primjerice odnosi na Predlog za razmišljanje „grupe pisaca i Srbije“, koji se uglavnom nekako usput spominjao uz Deklaraciju, a rijetko se govorilo ili se uopće nije govorilo o tome što on stvarno sadržava. Sad mi se naime čini da su spomenuti srpski pisci ne samo blagonaklono dočekali Deklaraciju nego su se gotovo u cijelosti solidarizirali s njezinim potpisnicima, bilo da je riječ o ustanovama ili o pojedincima. Tako oni Deklaraciju smatraju „značajnim istorijskim dokumentom“, smatraju bečki i novosadski dogovor poništenim, podnose zahtjev „da se ubuduće izbace iz zvanične upotrebe nazivi hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski jezici i da se u administraciji federacije, saveznim propisima, u diplomatiji, zakonodavstvu, političkim organizacijama, železnicama, PTT, Tanjugu, Leksikografskom zavodu Jugoslavije, carini, JNA, svuda sprovodi ravnopravnost svih jugoslovenskih jezika i azbuka“ (str. 31). Zahtijevaju napokon da se u Ustav i Srbije i Hrvatske „unesu propisi koji obezbeđuju svim Hrvatima i Srbima pravo na školovanje na svom jeziku i pismu i po svojim nacionalnim programima“ (str. 33). Kao što se iz ovih citata vidi, „grupa srpskih pisaca“ bila je u ponečemu čak i radikalnija od onoga što se tražilo Deklaracijom, i to treba, istine radi, reći jasno i glasno.

Sve u svemu mislim da je ova knjiga što ju je besprijekorno priredio kolega Samardžija najvažniji i najkonkretniji događaj u obilježavanju 50. obljetnice Deklaracije. Čestitam zato najprije kolegi Samardžiji, a zatim i urednici knjige Romani Horvat, piscu Predgovora Matičinu predsjedniku Stjepanu Damjanoviću te svima ostalima koji su bili uključeni u pripremu i objavljivanje ove po svemu izuzetno vrijedne knjige.